SJEĆANJE SAMO
Na plaži, na sitnu pijesku
što ga vjetar nagrnuo
uz njezino tijelo, jedna žena spava.
prekrižene ruke kojima
skriva lice.
Svjetlost se protegla
na njezinom tijelu
dok spava.
Zaista spava. Raširenih bedara
s jednom nogom na drugoj
i peta malo podignutih, nalik krilima.
Kao božica? Ili Bog?
Koliko vremena tu spava?
Otkad?
Ili ne spava?
Uz samoću
koja ju je dodirivala na golemu žalu,
uz šumeću vodu.
Ili tu ne spava Bog ili božica ?
Slika, sjećanje samo, čežnja?
Izbliza ili izdaleka nije se razabiralo.
Ljubica Šporčić
Hrvatska
ليست هناك تعليقات:
إرسال تعليق